1 Sofar iz Naama progovori tad i reče:
2 "Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati?
3 Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano?
4 Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.'
5 Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori
6 kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište.
7 Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga?
8 Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?
9 Duže je od zemlje - šire je od mora!
10 Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti?
11 Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda.
12 Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori.
13 Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu,
14 ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana,
15 čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.
16 Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla.
17 Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće.
18 U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru.
19 Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost.
20 A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."